FLUX-TOK ili TOK-FLUX
Vrijeme mačeva, vrijeme starih vatri.
Vrijeme boja, vrijeme teških salvi.
Vrijeme krvi, vrijeme vode bistre.
Vrijeme suše, vrijeme zemlje plodne.
Vrijeme ljubavi, vrijeme mrzitelja.
Vrijeme vjere, nade, otpuštenja grijeha.
Vrijeme teče – korice su kruha;
cikom jutra svježe, meke bile
sad su tako ostarjele.
Za sve vrijeme doći će
za sve vrijeme proći će.
Pokaj se
il' udaraj dalje!
Iz zbirke Treće stanje Duha
2003.-2005.
Ponekad, najveće je čudo spoznaja da jesmo. Neki ljudi žive život punim plućima dok drugi titraju u trenutku nadajući se uplivu više sile ili čudu s visina u svojim životima. Nema čuda - čudo smo mi sami! S neke druge strane, žalosno je koliko nam kazaljke na satu i mehaničko promatranje prirode upravljaju životnim tokom i tijekom.
Uz Neretvu, nepoznatu rijeku
Prije svega – Bogu hvala i obitelji što su stupovi i preduvjet svega zdravog u društvu!
U Mostaru,
svjetlost mi ranjavala oči,
vjetar mi petljao kosu,
u oči prašinu sjeverac mi tjero,
gonile me…neke slutnje teške.
U Mostaru,
sunce žarilo je…brda siva ogoljena.
Na ulici, samo ja i sjene,
ovdje u Mostaru…
ili, tko god pita; tamo dolje u Mostaru.
Koža mlada, svijetla, bijela u prolazima klizila su,
nepoznata djevojačka tijela.
U gradu odsjaja i zaboravljenih snova,
kamena, nepredvidivosti rijeke,
prijatelje neke čekao sam često,
sve dok dodijalo nije.
Ostalo je nebo, vjetrom pometeno…
slike mnoge nedovršene svjesno,
misli skamenjene
Skulpture blago okrnjene.
U tom gradu, uvijek na pola puta negdje …
Od boja uljnih prljave su ruke,
kao da pogled više ne valja
U Mostaru hvalio sam vodu, nevaljali postadoše ljudi.
Ostadoh jak,
ostadoh živ,
i svoj,
samo sada - pod nebom drugog grada.
Na ekranu zaustavljen titraj, pjesme tuđe u polumraku sobe
Samoća spoznana, dovedena do vještine.
Izlazim van!
Matej Škarica
