Piše: Matej Škarica
Samo tri dana nakon blagdana Velike
Gospe koji se posebno slavi na Šćitu u sklopu ramskog franjevačkog
samostana i kada mu u pohode dolaze Ramljaci s raznih strana, odlučio
sam krenuti prema Uzdolskom kraju, točnije mjestima koja se nalaze iza
te stare župe - tamo prema istoku i konjičkoj općini. Sa mnom su pošla i
dvojica zaljubljenika u taj dio Ramskog kraja, Darko i Zdravko. Oni će
biti svojevrsni vodiči na putu za koji smo se pripremali tijekom ovog
ljeta. Polazimo tako u jutarnjim satima iz
Prozora izravno prema selu Jurići te potom i mjestu Komin, gdje je
smještena zavjetna kapelica svetom Anti. Odlučni smo u nakani otkrivanja
starina i povijesnih ostataka na tom području. Osim naše volje i
zanimanja, treba naglasiti kako me je osobno na ovo svojevrsno
istraživanje znatnim djelom potakao i svećenik mr. Pavao Crnjac iz
Zagreba. On se već dugi niz godina bavi srednjovjekovnom i novovjekovnom
poviješću Rame. Don Pavao je rodom iz uzdolskog kraja, točnije sela
Donja Vast.
Kako napredujemo, na svakom koraku uz put vidimo ožiljke iz prošlog rata. Ovdje su se, na području Jurića i Komina, tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba nalazile linije razdvajanja između zaraćenih strana. S glavnog, još neasfaltiranog puta uskoro skrećemo desno na uži sporedni put kojime na kraju namjeravamo doći prema Starom selu, Škaricama i Banjalučici. Spuštamo se dolje dok automobil lagano poskakuje. Pred nama se prostire prekrasan pogled na Donju Ramu ali i izuzetno zahtjevan gorski teren obrastao gustom listopadnom šumom, s puno uzvišenja, usjeka i proplanaka. Ovo područje koje prelazimo polako s malim terenskim vozilom izvrsno poznaje naš vodič Zdravko. Prošli smo tako selo Ljubunce, a iza sebe na uzvisinama ostavljamo sela Kute i Šćipe, danas većinski muslimanska mjesta. Šćipe su zvučno i poznato mjesto u kojem se po određenim navodima nalaze temelji druge najstarije džamije u BiH. Ta džamija koju su podigli turski osvajači napravljena je na temeljima starokršćanske crkve.
Kako napredujemo, na svakom koraku uz put vidimo ožiljke iz prošlog rata. Ovdje su se, na području Jurića i Komina, tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba nalazile linije razdvajanja između zaraćenih strana. S glavnog, još neasfaltiranog puta uskoro skrećemo desno na uži sporedni put kojime na kraju namjeravamo doći prema Starom selu, Škaricama i Banjalučici. Spuštamo se dolje dok automobil lagano poskakuje. Pred nama se prostire prekrasan pogled na Donju Ramu ali i izuzetno zahtjevan gorski teren obrastao gustom listopadnom šumom, s puno uzvišenja, usjeka i proplanaka. Ovo područje koje prelazimo polako s malim terenskim vozilom izvrsno poznaje naš vodič Zdravko. Prošli smo tako selo Ljubunce, a iza sebe na uzvisinama ostavljamo sela Kute i Šćipe, danas većinski muslimanska mjesta. Šćipe su zvučno i poznato mjesto u kojem se po određenim navodima nalaze temelji druge najstarije džamije u BiH. Ta džamija koju su podigli turski osvajači napravljena je na temeljima starokršćanske crkve.
Ulazeći postupno u gustu hrastovu i bukovu šumu zamjećujemo ostatke rovova te sve učestalije natpise koji upozoravaju na mine. Zapravo, ovdje su na svakom koraku znakovi koji upozoravaju na mine ali i tragovi nelegalne sječe šume koja je očito uzela maha na veliko. Priroda je ovdje bogata i lijepa no najbolje je ne skretati s puta! Nakon nekoliko kilometara stajemo na mjestu izvora koji nosi vrlo zanimljiv naziv – Didovača. To je pojam iz srednjeg vijeka i vremena bosansko-humskih krstjana koji su obitavali na ovim područjima živeći skromnim ali sebi svojstvenim životom. Bavili su se uglavnom poljoprivredom i stočarstvom, dok su se imućniji članovi tadašnjeg društva vjerojatno bavili i trgovačkim posredništvom između Bosne, Huma, Dubrovnika i Primorja. Na jednom od kamenih blokova koji okružuju izvor vode stoji urezana godina 1236?. Može se odmah zaključiti kako je urez povijesno nerealan jer su brojke arapske te je rađen naknadno i površno. Uskoro dolazi i Staro selo u kojem se nalaze dvije razrušene kuće započete prije rata. Oko nas zelene livade, šumarci, uzvišenja i vodotočni usjeci u debeloj hladovini. Ponešto se obrađuje ali je uglavnom sve zaraslo u bujno raslinje. Svako malo dolaze i natpisi – Oprez mine! Cijelo je područje vrlo rijetko naseljeno i na putu ne viđamo nikog. Uskoro nam se na putu isprječuje i oboreno stablo koje je netko možda i namjerno ostavio tako. Darko i Zdravko hvataju se sjekire i brzo čiste put.
Dolazimo u mjesto Škarice gdje stara kuća istoimene obitelji. S velikim posjedom i građena poprilično bogato od klesanog kamena, kuća svjedoči o nekadašnjem zahtjevnom zemljoradničkom ali i prirodno izvornom načinu života tadašnjih ljudi. Navedena kuća koja je građena negdje krajem devetnaestog ili početkom dvadesetog stoljeća imala je prizemlje, dva kata s potkrovljem i manjim drvenim balkonom. Lijevo od nje nalazi se neobična čistina, to je ogromno guvno poduprto velikim stijenama na kojem se nekada uz pomoć konja vrlo žito. Iza kuće, samo desetak metara u strani nalazi se izvor žive vode. Nažalost, danas je od kuće ostala tek ruševina obrasla u korov.
Mi nastavljamo dalje silazeći uz usjek rječice koja se ovdje zove Rika, a tamo dalje prema Donjoj Rami gdje jača svoj tok nosi naziv Volujak. Predahnjujemo pored na malom riječnom prijelazu zvanom Marin most
uz koje je vezana legenda o nekoj Mari koja je tu pala u vodu te je
tako mjesto dobilo naziv. Vrućina nam ne smeta jer nas donekle hlade
sjene hrastova i visokih stabala bukvi s okolnih strmih padina.
U gaju pored jednog proplanka s kojeg puca lijep pogled na obronke Zec planine stajemo pored skupišta stećaka koje se nalazi s lijeve strane puta. Neiskusno oko tako jedva može zamijetiti ovo mjesto koje se zove Mašete. Prema našim procjenama tu se nalazi preko šezdeset stećaka, uglavnom grubo obrađenih, od koji su poneki u obliku kućice. Nisu pravilno raspoređeni a nalaze se posvuda. Svi su obrasli u mahovinu tako da se natpisi - ako i postoje - ne daju pročitati. Naš vodič Zdravko dodaje kako prije dok su ljudi živjeli od zemlje nije bilo ovako jer je stoka pasla travu i mahovinu, tako da se lakše moglo kretati, prilaziti i uočavati.
Na kraju, stižemo i do živopisne doline koja se zove Banjalučica. U njoj je uz rijeku smješteno selo s četiri – pet kuća. I one su potpuno napuštene i oronule. U blizini su samo nasadi povrća koje održava starosjedilačka obitelj Ivanko. Po pisanjima pojedinih povjesničara ali i svjedočenima starih Ramljaka, u dolini Banjalučice nalazio se Kameni most - Ćuprija s temeljima još iz srednjeg vijeka pa čak i ranije, iz rimskog razdoblja – što je danas vrlo teško za povjerovati. Preko tog mosta odvijao se trgovački promet iz unutrašnjosti Bosne prema Neretvici i dalje prema Hercegovini. Nažalost, danas se od tog mnogo spominjanog mosta ne nazire nikakav kameni luk kao niti temelji stare gradnje, što nas ostavlja donekle u razočaranju. Najvjerojatnije je tu još do sredine 20. stoljeća postojao određeni kameni luk ali je nabujali vodeni tok načeo te potom i odnio čitavu konstrukciju. Unatoč toj spoznaji, razgledamo prirodu i ribu u vodi ispod novostvorenog mosta kojeg su podigli mještani. Nekoliko kilometara niže odavde, počinje kanjon Volujaka koji završava kod mjesta Gračanica na Rami. Vrte se glasine kako bi se na ovom mjestu trebala graditi mala hidrocentrala koja bi ustavila vodotok i samim time oštetila čisto prirodno okruženje.
U gaju pored jednog proplanka s kojeg puca lijep pogled na obronke Zec planine stajemo pored skupišta stećaka koje se nalazi s lijeve strane puta. Neiskusno oko tako jedva može zamijetiti ovo mjesto koje se zove Mašete. Prema našim procjenama tu se nalazi preko šezdeset stećaka, uglavnom grubo obrađenih, od koji su poneki u obliku kućice. Nisu pravilno raspoređeni a nalaze se posvuda. Svi su obrasli u mahovinu tako da se natpisi - ako i postoje - ne daju pročitati. Naš vodič Zdravko dodaje kako prije dok su ljudi živjeli od zemlje nije bilo ovako jer je stoka pasla travu i mahovinu, tako da se lakše moglo kretati, prilaziti i uočavati.
Na kraju, stižemo i do živopisne doline koja se zove Banjalučica. U njoj je uz rijeku smješteno selo s četiri – pet kuća. I one su potpuno napuštene i oronule. U blizini su samo nasadi povrća koje održava starosjedilačka obitelj Ivanko. Po pisanjima pojedinih povjesničara ali i svjedočenima starih Ramljaka, u dolini Banjalučice nalazio se Kameni most - Ćuprija s temeljima još iz srednjeg vijeka pa čak i ranije, iz rimskog razdoblja – što je danas vrlo teško za povjerovati. Preko tog mosta odvijao se trgovački promet iz unutrašnjosti Bosne prema Neretvici i dalje prema Hercegovini. Nažalost, danas se od tog mnogo spominjanog mosta ne nazire nikakav kameni luk kao niti temelji stare gradnje, što nas ostavlja donekle u razočaranju. Najvjerojatnije je tu još do sredine 20. stoljeća postojao određeni kameni luk ali je nabujali vodeni tok načeo te potom i odnio čitavu konstrukciju. Unatoč toj spoznaji, razgledamo prirodu i ribu u vodi ispod novostvorenog mosta kojeg su podigli mještani. Nekoliko kilometara niže odavde, počinje kanjon Volujaka koji završava kod mjesta Gračanica na Rami. Vrte se glasine kako bi se na ovom mjestu trebala graditi mala hidrocentrala koja bi ustavila vodotok i samim time oštetila čisto prirodno okruženje.
Pred kraj dana prepuni dojmova vraćamo se polako prema Uzdolu kojega smo na početku puta zaobišli. U središtu mjesta kod osnovne škole koja je u prijašnjim boljim vremenima brojila i preko osam stotina đaka, dočekuju nas srdačni domaćini Barešići koji rade na obnovi obiteljske kuće. Neki od njih spominju i mogućnost trajnog povratka iz Zagreba u uzdolski kraj. U svemu tome, nemoguće je oteti se dojmu kako su ljudi ovdje neiskvareni, jednostavni i srdačni, unatoč velikim stradanjima koje su podnijeli tijekom rata 1992.-1994. te malim ili gotovo nikakvim ulaganjima u ovaj dio Rame.
Pogledajte ostale fotografije
