Ruševni svjedok povijesti prozorsko-ramskog kraja čeka obnovu i bolje dane

Autor: Matej Škarica, Večernji list

Dolazak u Prozor od smjera Jablanice ovih je dana otežan i ograničen. Već tjednima traju radovi na proširenju kolnika, točnije magistralnog puta na samom ulazu u grad s juga. Dva puta po sat vremena u danu propušta se promet naizmjenično. Sa strane teški strojevi razbijaju stijene koje nisu dirane još od vremena Kraljevine Jugoslavije pa i dalje, do austrougarske vlasti. Sve je više Ramljaka koji kažu kako su ovi radovi skoro pa besmisleni jer se ne proširuje cesta niti olakšava promet, a samim zahvatima ugrožava se stabilnost zemljišta iznad same prometnice te sprječava normalan rad lokalnim trgovcima. Ispašta tako ionako krhka ramska privreda a putnici moraju zaobilaziti okolnim makadamskim putovima koji nisu u dobrom stanju. Tijekom radova, ono što otpada od brda velikim dijelom gura se u procijep Ponir ispod stijene na kojoj leži stara prozorska kula, točnije njeni današnji ostaci.

Ta srednjovjekovna prometno-nadzorna utvrda s kraja XIV. ili početka XV. stoljeća pretrpjela je dosta udaraca, a danas stoji kao nijemi svjedok prošlosti prozorsko-ramskog kraja. Narod ovu građevinu zove još i „Kula na Gradini“, a naselje ispod kule zove se Pograđe (Podgrađe). U povijesnim zapisima navodi se kao „Kula Matije Korvina“. Taj ugarsko-hrvatski kralj koji je vladao od 1458. do 1490., velike napore je poduzimao da bi suzbio sve učestalije i brojnije osmanlijske upade na širokom istočnom području (od Mađarske i Slavonije do Bosne, Huma i Dalmacije). Ipak, treba naglasiti kako su temelji utvrde mnogo stariji, a u Korvinovo doba mogla je biti samo nadograđena ili dodatno utvrđena.

Pri pažljivijem pogledu zamjećuje se savršen prirodni položaj prozorske kule za obranu od napadača. Skoro tri četvrtine okružja oko nje čini duboki klanac i strma udolina uz koju se gotovo nemoguće popeti. Graditelji su očito znali svoj posao u ta davna vremena odabirući ovo mjesto za smještaj utvrđenja. Isto tako, kao manju ali znatno utvrđenu te prirodno zaštićenu stratešku točku zasigurno ju je bilo teško osvojiti kako je imala i svoj neovisni sustav napajanja vodom pomoću - u zemlju ukopanih (skrivenih) - glinenih cijevi. Voda je dolazila iz obližnjih visinskih područja, s druge strane usjeka. Taj jednostavan ali ujedno i krajnje domišljat način funkcionirao je na principu ''spojenih posuda'' te je braniteljima nudio mogućnost održanja tjednima i mjesecima pod neprijateljskom opsadom.

Voda je plitko ukopanim glinenim cijevima pristizala braniteljima u kulu s obronaka nasuprot - od gorskog mjesta Kolivret - gdje je bilo izvorište, udaljeno neka četiri kilometra. Moguće da je tadašnji kraljevski ili vojvodski namjesnik u Rami naložio da se izvedu radovi koji će omogućiti opskrbu kule pitkom vodom i samim tim zahtjevnim zahvatom načine od nje skoro pa neosvojivo mjesto. Kad su bile oblikovane i ispečene, cijevi su se potom spajale čineći cjevovod. Jedna cijev bi imala širi kraj odnosno zglob, a druga – uža lako je upadala u proširenje koje bi se potom dodatno izoliralo kudjeljom i zemljom kako voda ne bi obilnije istjecala. Potom bi se tako cijevi spajale od izvora pa sve do rezervoara ukopavajući se radi krajnje zaštite u zemlju. Visinska razlika i izjednačavanje tlaka dalje je ''radilo svoje'', omogućujući svakoj budućoj posadi učinkovit i za odražavanje minimalno zahtjevan sustav opskrbe vodom.

Kroz povijest su tako u oštećivanju kule sudjelovali i talijanski fašisti tijekom okupacije - 1942. godine. Tada su vježbovno svojim lakim topništvom gađali zidine. Također, kameni materijal od kojih je ista sačinjena, koristili su za gradnju svojih bunkera i obrambenih pozicija oko grada. I u Domovinskom ratu „Kula na Gradini“ nije ostala pošteđena te su različita artiljerijska zrna znala udarati u nju ili oko nje – navode Prozorani.

Iako predstavlja simbol grada, navedena utvrda je danas jako oštećena te kao takva vapi za zaštitom i obnovom. Iako se u zadnje vrijeme dosta radi na unapređenju kvalitete života u općini Prozor-Rama, sama općinska vlast učinila je malo na daljnjoj zaštiti ove srednjovjekovne građevine koja predstavlja svojevrsni simbol grada Prozora kao središta ramske regije. Posebno treba napomenuti da općina dobiva dosta velika sredstva od Elektroprivrede HZHB te bi stoga jedan dio sredstava trebala odvojiti i za povijesno-kulturnu baštinu Rame.

Sve u svemu, Rama posjeduje posebne povijesno-kulturne vrijednosti koje do danas nisu prepoznate kao potencijal u vidu kulturno-promidžbene ili turističke ponude navedenog područja. Prema ramskom povijesnom naslijeđu i baštini dugo se vremena odnosilo se uglavnom loše ili s vidljivim nemarom. Kako bi se to ionako već okrnjeno naslijeđe očuvalo te unaprijedila svijest pojedinaca o vlastitom porijeklu, trebalo bi prvotno što prije promijeniti naš odnos prema njemu, a potom i uložiti određena sredstva.

Ramska priroda kao slikarsko nadahnuće

Bogata priroda Rame i njeni izvanredni gorski predjeli nedvojbeno mogu poslužiti kao izvor neiscrpnog nadahnuća u umjetnosti. Do danas, dobrim dijelom ljudskom djelatnošću još nezagađena prostranstva, šume, livade, rijeke i polja svjedočila su brojnim promjenama ljudi, naraštaja, običaja i vlasti. Dobro je što Ramu tehnologija zaobilazi u znatnom dijelu. Jer tehnologija čovjeku donosi olakšano življenje ali je i svojevrsno nužno zlo. Napredak uvijek ima svoju cijenu - kako u pogledu remećenja prirodne ravnoteže i gubljenja čistoće tako i kroz nagrizanje skladnih međuljudskih odnosa koji iz prirodne ravnoteže i proistječu. Ovaj kraj zove se jednostavnim i upečatljivim imenom, u sebi krije elemente prapočetka, tajnu ljudskog postojanja, čovjekove težnje, tegobu i ljepotu sadašnjosti, donekle i uzbudljivu neizvjesnost budućnosti. Rama je ime, tok, tijek, prostor i opstojanje, odlazak i povratak, ostavština i obveza... Obveza da ne smijemo zaboraviti tko smo i otkud potječemo. Veliko je blago moći se vratiti u svoj kraj i da te on uvijek dočeka istinski iskreno i jednostavnošću ugodno. Ovaj put Rami se vraćamo slikama...

M.Škarica, Pogled na dolinu Rame i selo Lug, ulje na platnu, 2011.

Osvrt na djelo "Rama u Bosni - etničko porijeklo prezimena i opis sela", autora Milenka S. Filipovića

Sve do nedavno, jedini potpun i iscrpan rad koji se bavio porijeklom prezimena prozorsko-ramskog kraja bio je rad srpskog etnografa i znanstvenika dr. Milenka S. Filipovića, djelatnika Etnografskog instituta SANU-a (famozne ali naučno i ideološki snažne Srpske Akademije nauka i umetnosti). Osim Rame, ovaj poprilično plodonosni autor istraživao je i druge krajeve u BiH, a opseg tog istraživanja protegao se od tridesetih godina prošlog stoljeća pa sve do komunističke Jugoslavije i izdavanja djela u poslijeratnom vremenu. Naime, 1955. godine objavljena je knjiga pod nazivom "Rama u Bosni - etničko porijeklo prezimena i opis sela". Mnogi se povjesničari i ljudi od struke s ovim naslovom Rama u Bosni danas ne bi složili no to je druga tema koja zaslužuje posebnu raspravu. Nedvojbeno je da se vremena mijenjaju te je navedena knjiga zastarjela i za današnja mjerila ponešto i stručno suhoparna ali je isto tako originalan te umnogome vjerodostojan skup dokumenata o korijenima pučanstva Rame prije početka Drugog svjetskog rata. Vrlo je važno za naglasiti kako se Filipović oslanjao na ispovijesti samih ispitanih osoba i članova obitelji, dakle na pripovjedni element pojedinaca kraja koji je istraživao. Tako u velikom dijelu rada nailazimo na kazivanja i usmenu pripovijest mještana što nekad i nije siguran, provjeren navod. To olakšava posao, daje slobodu iskaza u djelu ali ostavlja za sobom i trag znatne upitnosti te nedorečenosti. Također, dr. Filipoviću je u istraživanju pomagala stručna (etnografska) skupina, a nije djelovao sasvim sam kako se možda može doimati prigodom listanja rada.

Osobno sam prije nekoliko godina prelistavao tu knjigu odnosno znanstveni rad i mogu reći kako na mene nije ostavio nikakve dojmove što se tiče pripovjedne vrijednosti ali su potvrđeni neki navodi koje sam prije čuo od starih ljudi. Dakle, dokument je meni osobno potvrdio svoju svrhu u određenom smislu interesa za vlastite obiteljske korijene, a to je ono što mi je u jednom trenutku bilo dovoljno. Koga pak zanima dublje istraživanje ovog tipa, taj se može okrenuti i današnjoj suvremenoj hrvatskoj literaturi o etnološkom, zemljopisnom, kulturološkom i prezimenom korijenu te vrstama. Ta literatura nije opsežna ali je sve prisutnija i popularnija. S druge strane, Filipović svakako nije bio jedini koji je proučavao ramske rodove, strukturu te ponešto i običaje. Ne smije se izostaviti veliki doprinos fra Jeronima Vladića u vidu prvih svojevrsnih povijesnih analiza; idući kroz fratarske zapise, pripovijesti i ljetopisno tkanje sadržaja. Fra Jeronim Vladić je tako sa svojim djelom Urežnjaci iz Rame bio jedan od pionira u ni malo lakom poslu istraživanja društva, tradicije i prošlih događanja Ramske doline i gorovite okolice.

Danas je zanimanje za Ramski kraj općenito u znatnom porastu, posebice kod onih koji su iselili u bijeli svijet. Tehnologija je uznapredovala do neslućenih razmjera i dostupna je gotovo svakome. Stoga je potreban višestruko manji trud, ''tehnička potkovanost'' i zanimanje za istraživanje nego što je to bilo primjerice prije dvadeset, trideset ili pedeset godina. Također, Rama je u vrijeme kada je navedeni srpski etnolog Filipović odlučio hoditi njome i zapisivati pričanja domaćih ljudi iz prve ruke, bila poprilično zatvoren, nerazvijen kraj zabavljen samim sobom i mučnom zemljoradničkom svakodnevicom. Ljudi su tada u mnogome živjeli od dana do dana, s polupismenošću, neinformiranošću i ''blagoslovom'' polovičnog ili nikakvog znanja o vanjskim svjetskim društveno-političkim prilikama. Živjelo se dobrim dijelom impulsno; gledalo se kako poslije napornog rada u polju dobro objedovati, Bogu se iskreno pomoliti, zbrinuti stoku u stajama (tko je imao), otići spati i ujutro se za novi radni dan odmoran i zdrav probuditi.

Danas se možda može pričati o ovoj ili onoj bogatoj narodnoj ramskoj povijesti. no ne smije se zaboraviti kako je naše pretke stalno proganjao i njima prijetio pritisak neprijateljske, strane sile, općeg siromaštva te neskrivenog međuljudskog; međunacionalnog, vjerskog i susjedskog nerazumijevanja. Rama jest za svoju zemaljsku nevelikost običajima bogat kraj ali jednom riječju i iskreno govoreći - svi smo mi djeca seljaka i radnika te na neke osobne obiteljske posebnosti, visine ili u krajnjoj pomisli plemstva, možemo umnogome zaboraviti. Barem devetero od desetero nas ili ako ne i svih deset. Jer živjeti od rada svojih ruku, od zemlje na kojoj si odgojen nije nešto što treba skrivati već čega treba biti svjestan i na to gledati otvorenim očima, s pozitivnim stavom. Jer djeca radnika i seljaka izgradila su Hercegovinu, Bosnu, Hrvatsku, čitavu regiju. a potom i zemlje poznatog nam svijeta. Među tom djecom bilo je tijekom iseljavanja i mnoštvo Ramljana, a ti ljudi slovili su kao poslovično pošteni i radišni.

U ovoj rubrici donosimo Vam popis prezimena, obitelji i kućanstva Rame u kojem možda nećete naći željene odgovore na porijeklo svoga prezimena no imat ćete mali i određeni uvid te pomoćne smjernice u istraživanju vlastitog obiteljskog porijekla.

Matej Škarica
www.ramska-zajednica.hr, 2008.

Ramska kulturna baština prepuštena nebrizi i propadanju

Autor: Matej Škarica / Večernji list

U svrhu pisanja jedne vrste putopisa našao sam se u Ljubuncima, selu smještenom nedaleko od Prozora. Tragam za kulturno-povijesnim vrijednostima Ramskog kraja kojih ima ali su nedovoljno istražene, uništene ljudskim nemarom ili u ratnim sukobima. Dočekali su me srdačni i gostoprimljivi mještani, točnije obitelj Kolakušić koja me nakon kratkog osvježenja na topao ljetni dan upućuje prvo prema obližnjem brdu Gradac gdje se mogu naći zidine i ostaci stare građevine. Nalazište je otkriveno sasvim slučajno u prošlom ratu kada su kopajući rovove vojnici naišli na podzemnu prostoriju. Do danas ovom nalazištu nije posvećena pažnja koju zaslužuje, a poražavajuća je činjenica da je isto nedavno bilo na udaru nesavjesnih pojedinaca i tragača za blagom.

Na brdu Gradac, točnije na zaravni ispod drvene kapelice novijeg datuma gradnje nalaze se ostaci vrlo stare građevine zatrpane zemljom i kamenjem, djelomično obraslom u korov. Ispod zemlje nalaze se kameni lukovi, isklesani znalački i pomalo grubo ali elementarno stilski. To su dva mala svoda visine do dva metra (u vidljivom dijelu) pod kojima se nadziru ostaci žbuke blijedo crvenkaste boje. Iznad lukova su kamene horizontalne linije nalik na nosače greda. Ponovno iznad njih su tanje kamene ploče prekrivene zemljom.

Nakon kraćeg razgledavanja može se zaključiti kako se radi o višeslojnoj građevini koju tek treba dodatno istražiti. Moguće da se radi o određenom srednjovjekovnom utvrđenju s pratećim bogato ukrašenim objektima, plemenitaškom dvoru, antičkoj vili, ili nekom sakralnom objektu. Vide se pravilno klesani, u nosivi luk složeni komadi kamena, stupovi i zidovi. Dosta kamena odbačeno je u stranu u jednu manju gomilu, a dijelovi zida su srušeni kako je - po navodima mještana - nalazište nedavno bilo izloženo devastaciji. Na ovom mjestu su do sad pronađeni novčići iz antičkog doba - razdoblje prije Krista, ostaci keramike, pa čak i crijep koji podsjeća na rimski. Valja napomenuti kako je još fra Jeronim Vladić u svome djelu Uspomene o Rami i Ramskom franjevačkom samostanu naveo da bi u blizini sela Kute trebali postojati ostaci – kakovog vlastelinskog dvora s tvrđavom... Vladić je izgleda nenamjerno pogrešno naveo na Kute umjesto na Ljubunce - iako su to susjedna sela - no njegova tvrdnja nedvojbeno ima veze s ovim novopronađenim lokalitetom za koji on tada nije znao.

Općenito, odmah se može zaključiti kako je ovo izuzetno i posebno nalazište za Ramu, a koje mora biti pažljivo istraženo i zaštićeno. Žalosno je i neodgovorno što nitko iz Općine Prozor-Rama do danas nije učinio ništa kako bi se Gradac zaštitio od daljnjeg propadanja i raskopavanja. Nedvojbeno je da se radi o vrijednom i bogatom nalazištu koje može samo donijeti korist Rami i njenim ljudima.

Nakon Gradca i spuštanja s brda na kojem je navedeno nalazište posjećujem veliku nekropolu stećaka u Ljubuncima pored koje je smještena i lijepa novoobnovljena zavjetna kapelica. Odmah ispred kapelice nalazi se grob neimenovanom biskupu kojeg su po narodnoj predaji ubili neki turski svatovi. Samo skupište stećaka je makadamskim putem podijeljeno na dva dijela. Sačinjeno je od kamenih blokova od kojih je dosta oštećeno ili pomaknuto s mjesta. Veličina pojedinih kamenih blokova isprva iznenađuje, no pomalo razočarava otkriće da na njima nema vidljivih ukrasa. Stećci su rađeni grubo što svjedoči o siromaštvu tadašnjeg puka ili običajnosti življenja koja se svjesno odriče raskoši. Tek dva se ističu oblikom od kojih je jedan u obliku kućice, a drugi na stranama ima isklesan okvir podijeljen na dva jednaka polja.

Sve ovo dokazuje koliko je Ramska kulturna baština ugrožena i vapi za zaštitom. Time bi se dodatno oplemenio i obogatio život u Rami koji se ponekad doima da stoji u vremenu i čeka bolje dane. S druge strane, zanimljivo je kako se isprepliće ratno i povijesno naslijeđe, a to je u BiH vrlo česta pojava.

Zaboravljena povijest Humske zemlje: Dvije kule s lančanim mostom na Neretvi

Autor: mr.sc. Matej Škarica / magazin VP

Može se reći kako je jedno vrijeme glavni grad Humske zemlje bio Blagaj. Planski utvrđeno i uređeno sjedište lokalnog velikaša smješteno na uzvisini iznad izvora rijeke Bune koja je lijeva pritoka Neretve, slovio je i kao omiljeno mjesto vojvode Stjepana Vukčića Kosače.

Blagaj je bio okružen teško prohodnim kraškim terenom, a blizu njega nalazilo se i naselje Most pod Humom. Bilježi se da je još za vrijeme kršćanske vladavine nad Humskom zemljom tu postojao prijelaz iznad rijeke Neretve oko kojeg je bilo omanje naselje, a kasnije i jedno utvrđenje u vidu nadzorne kule.

Mostar je tako kao naselje iznikao ponajviše za vrijeme turske vladavine u XVI. stoljeću kada je i izgrađen nadaleko poznati kameni Stari most. U do sada poznatim izvorima mjesto današnjega Mostara prvi put se spominje 3. travnja 1452. u jednom spisu Dubrovčana, u kojemu oni pišu da se knez Vladislav, sin hercega Stjepana, njihova neprijatelja, odmetnuo od oca sa svojom majkom te da je zauzeo grad Blagaj, Tođevac, Vratar u Sutjeskoj kao i dvije tvrđave na Mostu Neretve. Ovaj navod je vrlo važan jer kratko i jasno navodi kako je na Neretvi postojao most skupa s dvije utvrde.

Dvije godine poslije toga, točnije 1. lipnja 1454. napuljski kralj Alfonso I. Aragonski (1442 - 1458.) u povelji kojom uzima u zaštitu hercega Stjepana, nabraja sve hercegove posjede i gradove. Između ostalog, tu je i grad Most s pripadnim mjestima, grad Nebojša u župi Večerići te gradovi Borovac i Biograd na lijevoj obali Neretve kod Konjica.

Prvotni mostarski most kojeg spominju Dubrovački trgovci bio je najvjerojatnije drvena konstrukcija koja je visjela na jakim željeznim lancima. Kod pojedinih autora navodi se kako je 1466. godine ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin na tom mjestu podigao kameni most. To ne bi moglo biti točno s obzirom da na tom mjestu uvjeta, vremena za planiranje ali i znanja za gradnju pouzdanog kamenog luka nije bilo. Kameni most sagrađen je u Mostaru tek 1566. godine i to se sa sigurnošću može reći sudeći po zapisima turskih kroničara iz XVII. stoljeća, poput Evlije Čelebije.

Matej Škarica, Lančani most na Neretvi AD 1454.

S znatnom se pak sigurnošću može reći kako su u doba odmetnutog hercegovog sina Vladislava na obalama zasigurno postojale nadzorne građevine odnosno kule koje su stajale iznad lančanog mosta. Funkcija tih kula bila je sigurnosna, regulacijska i zaštitna jer je trebalo davati potporu trgovinskom ali i povremenom vojnom prometu. S kula se moglo ispaljivati strijele iz lukova, samostrela, a kasnije i vatrenog oružja. Nije zabilježeno da su kule u toj prvoj fazi bile prilagođene lakom topništvu ili težim bacačima projektila drvene konstrukcije. No da je na građevinu tog opsega bilo moguće instalirati klasičnu srednjovjekovnu ili vatrenu artiljeriju manjeg kalibra, nije za otpisati.

U to doba vojni pohodi manjeg ili srednjeg dometa bili su učestali kako su Humskom zemljom i Bosnom vladali unutarnji velikaški sukobi za posjede i privilegije. Vojvoda Stjepan Kosača zabilježen je kao poprilično ratoboran feudalac kojemu nije bilo strano udarati na susjede kao i na strance. Njegova želja za moću i dominacijom vjerojatno ga je i posvadila sa sinom koji se po gore navedenom odmetnuo te zaposjeo dvije kule s mostom na Neretvi.

Dubrovački ljetopisac Jakov Lukarić u svojim Dubrovačkim analima zabilježio je godine 1605. da je Vladislav nakon zavade sa svojim ocem, zauzeo bliski Blagaj te zatim i Mostar, čija se tvrđava nalazi na rijeci Neretvi, a sagradio ju je 1440. Radi-gost, kućni upravitelj Stjepana Kosače. Dodatak u imenu -gost govori nam da se radi o bogumilskom nazivu ili činu, a možda i o nečemu većem s obzirom da mu je povjerena gradnja ovako važnog objekta. U povelji od 3. veljače 1445. herceg Kosača Radina naziva ''starcem'' kao i Dubrovčani u jednom pismu iz travnja iste godine. Po Dubrovčanima - to bi bio Radin Butković, osoba u službi Kosača i vjerojatno je kroz tu službu bio nadglednik radova.

Mostar je dakle prvotno trgovinski, a potom i vojno značajna prometna točka kojom je Kosača nastojao općenito učvrstiti svoj položaj u okrugu Blagaja i dalje prema sjeveru. Iznad mosta nalazi se brdo Hum zaobljenog oblika, masivom manjim dijelom spojeno za susjedno Brkanovo brdo. Inače, nalazimo da diljem današnje Hercegovine postoje razne izvedenice iz imena Hum, poput: Zahum ili Zahumlje, Podhum, Humac i sl.

Može se reći da se tek od početka XV. stoljeća ili bolje rečeno u prvoj polovici istog, određeni velikaši posebne političke i gospodarske moći počinju glasno nazivati hercegom, što su onu u biti i bivali - vojvode. Ta njemačka inačica titule tj. svečani naslov potječe iz navedenog razdoblja, a naročito se sviđala visokim plemićima poput Hrvoja Vukčića te posebice navedenom Stjepanu, tadašnjem gospodaru najvećeg dijela Humske. Velikaši poput njega i službeno preuzimaju te titule stavljajući ih u protokolarni optjecaj i na znanje svima kroz povelje, upravne spise, darovnice i sl.

Ako su protekla stoljeća bila vrijeme udaranja temelja svojevrsnoj bosanskoj nezavisnosti i državnosti, može se reći da je kraj XIV. i velik dio XV. stoljeća bio krajnje politički nepredvidiv, nemiran i protkan borbom za posjedima te političkom moću. Od 1380. do 1415. god. traje razdoblje borbe za učvršćivanje Bosne kao kraljevine i gradnje zaštite od vanjskih utjecaja. No također, karakteristika toga vremena su učestali međusobni sukobi između humskih odnosno bosanskih plemenitaša. U stalnoj borbi za vlašću i većim brojem posjeda, vladarske kuće i moćnije obitelji iscrpljuju se u manjim okršajima otvarajući time put za lakši upad; prvotno ugarskih, a potom i mnogo pogubnijih turskih vojski.

Pavlovići i Kosače se tako primjerice svako malo sukobljavaju oko raznih pitanja - počevši od zemlje pa sve do političkog opredjeljenja ili naklonosti europskih dvorova. Često su između sukobljenih strana posrednici ili miritelji i bosanski velikaši te kraljevi. No umjesto iskrenih namjera stvaranja povjerenja i pomirenja, više je onih koji u tom posredništvu pokušavaju manipulirati političkim bodovima za vlastiti interes. Stvara se tzv. ''vrzino kolo'' ili klupko koje se sa svakim pokušajem popravka sve više zapliće.

Također, promatrajući sve iz određenog sociološko-moralnog karaktera, stječe se dojam kako je Bosna tog doba zemlja spletki, spletkarenja, borbe za moć te ljudske dvoličnosti u pogledu političkog odlučivanja i upravljanja. Uz sve navedeno, može se reći kako je Bosna i zemlja protuslovlja.