ponedjeljak, 30. kolovoza 2010.

Prividni napredak i postupno siromašenje jednog kraja – Rama


Piše: mr.sc. Matej Škarica

Povratak u Zagreb nakon godišnjeg odmora. Miran i polupust grad početkom mjeseca kolovoza ne dotiče me misaono sa svojom prigušenom jurnjavom, asfaltom, betonom, semaforima, tračnicama i prostranim plavim ravničarskim nebom. U mislima mi se još vrte slike s odmora u Hercegovini i Rami gdje su tamnozelena brda, gore, na suncu izblijedjeli sivo-crvenkasti usjeci, živahne ali uglavnom ukroćene rijeke te brojni mostovi kojima su se olakšali stotinama godina preteški prometni uvjeti. U namjeri da se osvrnem na svakodnevicu Ramskog kraja za koji sam vezan na više načina i dojmove prenesem u pisani oblik, palim računalo. Nakon nekoliko trenutaka otvara se zaslon jedne moje slike, točnije krajolika rađenim tehnikom ulja na platnu. Naslikano prije neke tri i pol godine to jakim bojama obogaćeno platno privlači mi pogled oplemenjujući hladnu i sterilnu tehnologijsku površinu monitora u koju poslom ili razbibrigom gledam skoro pa svaki dan. Srednjih dimenzija, predstavlja dotjerani prikaz vira na rječici Crimi. To je desna pritoka rijeke Rame koja u istu utječe kod sela Lug. Mala je to rijeka koja izvire negdje duboko u brdima Donje Rame, tamo prema „Pasjoj stijeni“, jugozapadu. Teško je prohodan teren tih brda kroz koja vijuga i spušta se Crima. Neki bi rekli kako je ona u svojoj skrovitosti i škrtosti nimalo značajna za širi opis. Mnogima je i jedva poznata. Kao djeca, išli smo na kupanje i ljetno osvježenje više na nju negoli na Ramu iako je voda u Crimi vrlo hladna i u samom mjesecu srpnju kad sunce najjače žari. Mnogo je lijepih i skrovitih mjesta na navedenoj gorskoj rječici. Također i dosta visinskih prijelaza, malih kamenih kaskada i jezeraca obraslih grmljem, šibljem, lepusima, vrbama te raznoraznim biljkama koje ne treba nabrajati. Posebno mjesto tamo predstavlja „Tamni vir“.

To je u stijenu prirodno usječen bazen s gotovo ravno izglačanom kamenom kosinom tamno sive te blago smeđe boje. Zapravo, sad se točno i ne sjećam jer stijenja i kamenja ima u više boja, a voda ih oblikuje u oblutke iz prvotno nezgrapnih gromada, kidajući ih u svom nemirnom toku iz okolnih strmih brda. U to jezerce se s vodopada tik iznad, pršteći i snažno pjeneći, skuplja kristalno bistra voda čineći čudnovat skup i rezervoar ispod kojeg – samo desetak metara dalje - leži još jedno slično jezerce ali znatno manje zanimljivo kao ovo prvo. Kažu da vodu Crime ne valja piti jer je ''teška'' zbog dodataka poput sumpora u sebi! Nisam probao ali sam se dosta puta osvježio i umio u istoj.
Na Crimi je u komunističkoj Jugoslaviji rađeno najviše zahvata kako bi se omogućila izgradnja hidrocentrale Rama. Mukotrpno probijanje puta uz usjek što ga je kroz stotine godina dubio vodotok radili su njemačko-hrvatski zarobljenici iz Drugog svjetskog rata. Kao i mostiće te regulacijske suhozide. Tada je zapravo i omogućen pristup većini točaka uz navedenu rijeku. Lug je nešto kasnije, točnije šezdesetih godina postao vrlo živo mjesto. Poput malog gradića sa stotinama radnika, tehničara i njihovih obitelji. Tu u ravnoj i pitomoj udolini što se protezala uz obale dvaju rijeka nalazili su se objekti prilagođeni za višegodišnji rad i življenje, s javnom rasvjetom, obradivim površinama, vrtovima i svemu sličnom. Dakle, izgradnja Rame koliko god je potopom pogodila i opustošila krajeve Gornje Rame toliko je pojedinim dijelovima pogodovala u ekonomsko-privrednom obliku. - Čudno.
Druga su danas vremena. Kažu kako Crime nema ili je uskoro više neće biti u starom obliku kakav je bio stoljećima. - Sve će to nestat! Izgradnjom male hidrocentrale upravo u mjestu Lug taj će se prirodni tijek potpuno uništiti ili skresati kako bi poslužio potrebama privatnog hidro-energetskog pogona smještenom nekoliko stotina metara iznad ušća Crime u Ramu. U Ramskom kraju posljednjih godina počinje zaživljavati novi trend i vidan interes za gradnje mini hidrocentrala. Za sad, ima ih par. Koliko znam, jedna kod mjesta Gračanica, ova na Lugu i još nekoliko planiranih (jedna kod Duga čija gradnja je obustavljena zbog prosvjeda mještana - ako se ne varam). Općina Prozor-Rama u nadi za povratak života u poluprazna sela podupire gradnju tih objekata očito ne vodeći računa o njihovom učinku na prirodu, okoliš ali i same ljude koji su uglavnom bez stava ili pak zbunjeni misleći kako je bolja bio kakva gradnja negoli nikakva! Znatan broj je i onih koji misle kako od takvih građevina postoji neka korist za lokalnu zajednicu ali se uglavnom varaju. Sela uglavnom nemaju nikakve dobiti od izgradnje takvih građevina. Privatni vlasnici istih igraju na ulog koji će se dugoročno isplatiti samo njima. Taj ulog i kasnija povratna zarada samo njima je značajna, dok zajednici predstavlja slabo ili nimalo isplativo ulaganje pojedinaca te manjih interesnih skupina. Da ne govorimo o načinu pristupanja građevinskim zahvatima – najčešće se pri procesu građenja ima malo ili nimalo obzira prema vlasnicima zemlje ili tamošnjim žiteljima. Skoro pa potpuna samovolja blagoslovljena dozvolom vlasti te pokretana samom žeđu za profitom. Takvi energetski pogoni dolaze po visoku cijenu jer iziskuju prateće objekte, krčenje putova i postavljanja dovodnih instalacija kako bi se u konačnici proizvelo nekih par MW el. energije. Također, svi ti objekti mini elektrana doslovna su ''sića'' u usporedbi, s primjerice, jednom velikom hidrocentralom kao što je HE Jablanica, Rama, Mostar, Grabovica, Salakovac itd. U današnjem vremenu velike potražnje za električnom energijom hidrocentrale svakako predstavljaju najpoželjniji i najčišći oblik objekata za proizvodnju no istovremeno se postavlja pitanje – po koju cijenu dolaze? Na Neretvi smo svjedoci što su i u kolikoj mjeri okolišu i krajobrazu učinile brojne i velike hidroelektrane sa svojim nakupnim (akumulacijskim) jezerima. Zasigurno, prirodni tok kao tok se ''ne buni'' na nama ljudima vidljiv i opažajan način no onako pregrađen i krajnje usporen čini nelijepu te ponekad gadnu sliku s porukom što ljudska volja i težnja za ubiranjem oku nevidljivih ali primamljivih energetskih bogatstava iz prirode može učiniti. Neretva je davno obilježena te iskorištena sustavom betonskih ustava i kanala, baš kao i Rama krajem 60-tih godina prošlog stoljeća kada je umjetno jezero tolike obitelji primoralo da napuste svoja stoljetna ognjišta. Jezero je u Rami danas kao neka neupitna konstanta, a istovremeno je poput velike prividne pojave, opsjene koja bode u oči. Što se tiče rijeke i tokova, sada su za iskorištavanje preostale i brojne male pritoke. Čovjek se tako zapita - ima li tu kraja i ikakvog obzira prema prirodi?
U međuvremenu, Rama je poslije posljednjeg rata pono vno postala iseljenički kraj. Osim što je u samo dvije godine hrvatsko-muslimanski sukob učinio svoje te posijao sjeme beskrajnog međunacionalnog nepovjerenja i dodatne ljudske zatvorenosti, gotovo u potpunosti se danas vani odlazi u potrazi za poslom. Ramaca u Hrvatskoj tako ima od Dubrovnika, Splita, Zagreba, Požege pa sve do istočne Slavonije. Potom su u Austriji, Njemačkoj i tko zna gdje sve ne! Klasična je to priča o odlasku trbuhom za kruhom ili pak samo nešto rje đe z bog političkih razloga s obzirom da je Rama u Jugoslaviji smatrana područjem kojeg zbog potencijalnog ustaštva treba držati na oku i cijediti kroz šake. - Rekoh politika. - Zapravo, sve je politika u BiH i na B alkanu. Točnije, sprega uskih osobnih interesa i lokalne politike.
Dok se tako vozim vijugavim putem za Prozor gledam uzburkanu i živopisnu dolinu Rame smjerom između Konjica i Jablanice. U širokom pregledu leže tu i tamo skromno razbacana naselja i pokoji puteljak što se u blagim kosinama, prijevojima i oštrim krivinama vere od doline i magistralne ceste gubeći se potom u brdima, šumarcima te idući prema mjestima kojima i dan danas ne znam, odnosno ne pamtim im ime. Čitavom ovom slikom dominira moćna „Klečka stijena“ (u Rami se odvajkada govorila ikavica pa se kaže i „Klečka stina“) koja izgleda poput drevnog i ponosnog sivo-plavičastog hrama, mitološkog kamenitog portala u druge prostore ili zemljopisnog filmskog western-elementa dovoljnog samom sebi. Doista, zahvalan motiv za slikanje. Doima se poput nekog ogromnog privezišta brodova – kao što su stari pripovijedali kako su se na njoj nekad mogle naći alke za privezivanje lađa, potom neki kraljev stolac i slično… – ili možda uzletišta za velike letjelice. - Tko će to znati.
Kako sam se kretao dalje, boreći se s usponom i nebrojenim krivinama, trenutke razmišljanja mi prekinu mi dim i smrad što se odjednom uvukao kroz automobilsku ventilaciju. Zaboravivši se pripremiti za taj iznenadni napad na osjetila njuha sada sam u lošem čuđenju - izazvanim ljudskim nemarom i godinama neplanskog odlaganja otpada - gledao velike hrpe smeća što su se nagomilale tik pored glavnog puta. Samo djelomično goreći, smeće je proizvodilo veliku količinu dima i neugodnog mirisa. Pored hrpa stajali su neki jadno obučeni tamnoputi ljudi kopajući po gomilama svega i svačega tražeći iskoristive sirovine poput metala ili drveta. Ružna scena, tim više što je nedaleko od prilazišta za odlagalište smeća stajala poveća tabla s putokazom za franjevački samostan Šćit! Ramski kraj s općinskim vlastima želi se u dugoročnom planu oslanjati na turizam ali s ovakvim prizorima i pojavama to nedvojbeno postaje tragikomično i krajnje upitno. O zagađenju i učincima na prirodu i vodotokove, ne treba ni govoriti! Nataloženi otrovi se iz te divlje deponije slijevaju kanjonom prema Rami. I to je tako već više od dva desetljeća!
U Prozoru sam s prijateljem blizu skladne i novoobnovljene crkve prošli tjedan popio kavu. Bila je nedjelja i grad se doimao uspavano. Ipak, poslije mise središtem se odjednom raspršio velik broj ljudi. Brojni kafići i gostione oživješe, omladina obasjana suncem smijala se i gurkala, polovna auta kružila su gore-dolje i nama se učini kako je taj Prozor s ruševnom srednjovjekovnom kulom kao i cijeli Ramski kraj vrlo lijepo mjesto za život. Možda i jest rekoh - samo nedostaje ono „nešto“! A to „nešto“ je duža priča koja najčešće ima korijene u prošlosti, bitiše ili polovično živi u sadašnjosti, a na budućnost gleda sa sumnjom i blagim nespokojem.