Ponavljanje povijesti, stanje u BiH

Donosim jedan članak iz arhive... Naime, prateći trenutno teško stanje hrvatskog naroda u BiH nametnula mi se ponovno misao iz dolje navedenog naslova. U zemlji se samo promijenio visoki upravitelj, stanje je ostalo isto, ako ne i gore.

Učimo povijest: BiH će pasti na ''hrvatskom pitanju''!

Piše: Matej Škarica

Objavljeno: 6. kolovoz 2007.

Ponižavanje i obespravljivanje hrvatskog naroda u BiH se nastavlja...

Naprosto postaje nevjerojatno što sve biva dozvoljeno da se učini na štetu najstarijeg naroda na ovim prostorima! Naroda koji je u ne tako davnoj prošlosti podnio najviše tereta što ga je donio val srpsko-crnogorske agresije. Svi oni koji imalo čuvaju u mislima slike teških dana iz ratne 1992. i '93. godine, znaju kako su herceg-bosanski Hrvati bili razapeti na dva fronta. Jedan front držali su protiv pobunjeničkih Srba potpomognutih JNA, a nešto kasnije i drugi – protiv muslimanskih snaga čiji je zapovjedni mozak iz Sarajeva odašiljao naredbe za napad na dosadašnje saveznike Hrvate. No na stranu sada ratna događanja i sjećanja. To valjda mnogi od nas poznaju i drže u dragocjenom i poučnom sjećanju za budućnost jer se danas stručno slabo što objavljuje na ovu temu. Mi se barem nadamo kako nije zaboravljeno jer zaborav guta sve ono što nije zapisano i urezano u naraštajno tkivo... i bez obzira na pripadnost, nema milosti i ne pita za nečiju svetost. Stoga, nije potrebno samo sjećati se u polutajnosti već je potrebno i objavljivati! Potrebno je djelovati u raznim društvenim smjerovima.

Postavlja se pitanje – Kako danas djeluju hrvatske stranke i što to čine kako bi se narod iščupao iz političkog mulja slabosti? Može se postaviti i pitanje – što rade hrvatski inetelektualci i profesori??

Odgovor se nameće ukratko i jednostvno... – očito ništa. Jer ako promarate stanje sa strane ili iz inozemstva, ako ste imalo u promišljanju dublji čovjek...postavljaju vam se još neka, vjerojatno prirodna pitanja - ...što s tim narodom nije u redu te zašto nema prava koja mu po božjim i međunarodnim zakonima pripadaju?! Da li je oguglao i postao umoran od svega što mu se u posljednjih petnaest godina događalo ili je jednostavno pod užasno lošim utjecajem svojih slabih i potkupljivih političkih vođa??.

Odgovor sada postaje višestruk i nipošto nije lagan, dijelom je i poznat no očito se u javnosti zameće i izbjegava. Izbjegava se iz straha – nametnutog straha. Naime, svatko tko danas pokuša na dnevni red dovesti problematičko pitanje hrvatske suverenosti i istinske ravnopravnosti u BiH, zna da riskira politički pad ili stavljanje pod kaznu. Stoga i najvećim dijelom stranački čelnici radije bivaju poslušni životareći u mutnoj i mlakoj političkoj plićini nego da se i po cijenu vlastitog pada žrtvuju za opći interes. Zašto bi se oni žrtvovali kada misle da su ''Bogom dani''? Svaki od tih tzv. stranačkih vođa opasno je umišljen i samoljubiv čovjek da je sama pomisao na bilo kakvo osobno odricanje ili čvršću pol. borbu njima nemila i strana... jer treba im živjeti i glumiti gospodu, a istinski raditi mnogi od njih ne znaju, tj. ne mogu kako godinama ne dižu ništa teže od olovke kojom pak žurno i poslušno potpisuju nametnute zakone.

Hrvati u zemlji koja se dans zove Bosna i Hercegovina nemaju nikakva prava, osim možda prava da životare, udišu zrak i povremeno se požale na neki novi sumnjivo svrhoviti zakon poslan iz ''bosanskog centra moći''. BiH je očiti neuspjeh, svojevrsni stalno novi eksperiment stranih sila i vježbalište za razno-razne poslužitelje ekonomsko-političkog europskog interesnog stroja... još od druge polovice 19. stoljeća. Novi visoki predstavnik Miroslav Lajčak samo je jedan u nizu novo-instaliranih stranih namjesnika koji ovih dana kategorično tvrdi kako Hrvati nemaju prava na vlastiti televizijski kanal, a time valjda i na sve ostalo vezano za kulturu i obrazovno naslijeđe. – Kakva drskost!

No nije tu ''kriv'' Lajčak niti Lajčaci kojih će u vremenu biti još, već hrvatska pasivnost i politička obezglavljenost blagoslovljena nedefiniranom i podilazećom stranačkom politikom nekadašnjeg snažnog bh. HDZ-a. Kriva je i politika sadašnjeg HDZ-a 1990. - inače stranke maštovitog i originalnog imena koja je na zadnjim izborima obećavala stvari koje nije mogla ispuniti niti u snu. Ne zaboravimo i HSP koji je čak pozdravio nedavnu odluku otvaranja utješnog FTV-studija u zapadnoj Hercegovini navodeći ga kao primjer uspjeha u borbi za tv - kanal. - To je zvučalo doista jadno!

Uz navedene, veliku odgovornost snosi i službeni Zagreb koji već dulje vrijeme polako okreće glavu od naših drevnih prostora zaboravljajući kako su oni kroz povijest bili rasadnikom hrvatskog gensa na prostorima jugoistočne Europe.

...I treba razjasniti; nije u svemu ovome problem pitanje nekakvog milostinjskog televizijskog kanala na hrvatskom jeziku i sl., ovdje se radi o ključnom pitanju opstanka jedne narodnosti i kulture..., jer ako se sa ovakvim malodušnim, mekanim i neorganiziranim političkim ''vođenjem'' nastavi, možemo se kao pravo malobrojan te guslarski star narod pripremiti za postupno ubrzano iščezavanje. ...a to će nažalost postati surova i statistička stvarnost!

Što se tiče same BiH, treba se podsjetiti kako je u prošlosti svaki put ova zemlja padala na ispitu i to upravo sa područja neriješenog hrvatskog nacionalnog pitanja. Tako je bilo za vrijeme Austro-Ugarske uprave, kasnije za vrijeme kraljevine Jugoslavije, a potom i u socijalističkoj Jugoslaviji...

Otvorena samostalna izložba slika mladoga stvaratelja Mateja Škarice

Posjetiteljima je stručnu ocjenu Škaricinih djela iznio prof. Branko Kovačić.

Datum objave: 15.10.2010.

Samostalna izložbe slika mladoga hercegovačkog stvaratelja sa zagrebačkom adresom Mateja Škarice otvorena je sinoć (četvrtak, 14. listopada 2010. godine) u Klubu Aluminij, s postavljenih 20-tak djela, čiju je stručnu ocjenu iznio profesor likovne umjetnosti Branko Kovačić iz Mostara.

- Škaricine slike jesu narativne, ali to je samo jednim segmentom njegova slikarstva. On je perfekcionistom i nikada nije zadovoljan postignutim rezultatima. Ovako mlad čovjek bez slikarske izobrazbe, samouk u tehnici uljanoga slikarstva, ovom je izložbom nedvojbeno potvrdio svoje velike potencijale. Njegova je stvaralačka energija neizmjerna i svakomu novom slikarskom projektu iskreno se predaje. Globalno kazano, njegovi pejzaži nisu samo objektivnim slikama, oni imaju jednu psihološku dubinu, jednu dimenziju da vječno traju u vremenu i prostoru, a kako je kazao veliki Albert Camus, stvarati znači dati jedan oblik svojoj sudbini – kazao je prof. Kovačić.
Proglašujući izložbu otvorenom, voditelj Galerije Aluminij Zoran Zelenika ustvrdio je kako likovna izobrazba ne znači nužno i uspjeh za umjetnika te je napose poradi uočene tolike Škaricine požrtvovnosti u samoukomu radu, Aluminij ustupio vlastiti prostor kako bi svojim sugrađanima predočio njegova djela.
Sam autor je poručio kako je postavljanje prve samostalne izložbe u rodnomu gradu za njega osobito snažan doživljaj jer je upravo u Mostaru prošao značajan dio životnoga puta te se osobito poradi toga zahvalio Aluminiju na ukazanoj potpori, ali i brojnim posjetiteljima na iskazanom zanimanju za njegov rad.
Inače, Škarica je rođen 1981. godine u Mostaru, gdje diplomira novinarstvo, potom i magistrira na Sveučilištu u Mostaru. Slikarstvom i, u manjemu opsegu, kiparstvom bavi se još od završetka srednje škole, a dosad je imao dvije izložbe: skupnu u Lisinskomu, u sklopu manifestacije Ramska večer (Zagreb, 2007.) te samostalnu nazivlja Hercegovač ki krajolici – od Rame do Huma (Zagreb, 2009.). Zaposlenikom je u Ministarstvu kulture u Vladi RH.

Rama, za koju ga vežu korijeni, često mu je izvorom nadahnuća, tamošnja je pr iroda posebice utkana u novije mu radove. Ratni i poslijeratni Mostar također se nalaze u njegovima slikama.

Darko Juka, Aluminij.ba

Prividni napredak i postupno siromašenje jednog kraja – Rama

Piše: mr.sc. Matej Škarica

Povratak u Zagreb nakon godišnjeg odmora. Miran i polupust grad početkom mjeseca kolovoza ne dotiče me misaono sa svojom prigušenom jurnjavom, asfaltom, betonom, semaforima, tračnicama i prostranim plavim ravničarskim nebom. U mislima mi se još vrte slike s odmora u Hercegovini i Rami gdje su tamnozelena brda, gore, na suncu izblijedjeli sivo-crvenkasti usjeci, živahne ali uglavnom ukroćene rijeke te brojni mostovi kojima su se olakšali stotinama godina preteški prometni uvjeti. U namjeri da se osvrnem na svakodnevicu Ramskog kraja za koji sam vezan na više načina i dojmove prenesem u pisani oblik, palim računalo. Nakon nekoliko trenutaka otvara se zaslon jedne moje slike, točnije krajolika rađenim tehnikom ulja na platnu. Naslikano prije neke tri i pol godine to jakim bojama obogaćeno platno privlači mi pogled oplemenjujući hladnu i sterilnu tehnologijsku površinu monitora u koju poslom ili razbibrigom gledam skoro pa svaki dan. Srednjih dimenzija, predstavlja dotjerani prikaz vira na rječici Crimi. To je desna pritoka rijeke Rame koja u istu utječe kod sela Lug. Mala je to rijeka koja izvire negdje duboko u brdima Donje Rame, tamo prema „Pasjoj stijeni“, jugozapadu. Teško je prohodan teren tih brda kroz koja vijuga i spušta se Crima. Neki bi rekli kako je ona u svojoj skrovitosti i škrtosti nimalo značajna za širi opis. Mnogima je i jedva poznata. Kao djeca, išli smo na kupanje i ljetno osvježenje više na nju negoli na Ramu iako je voda u Crimi vrlo hladna i u samom mjesecu srpnju kad sunce najjače žari. Mnogo je lijepih i skrovitih mjesta na navedenoj gorskoj rječici. Također i dosta visinskih prijelaza, malih kamenih kaskada i jezeraca obraslih grmljem, šibljem, lepusima, vrbama te raznoraznim biljkama koje ne treba nabrajati. Posebno mjesto tamo predstavlja „Tamni vir“.

To je u stijenu prirodno usječen bazen s gotovo ravno izglačanom kamenom kosinom tamno sive te blago smeđe boje. Zapravo, sad se točno i ne sjećam jer stijenja i kamenja ima u više boja, a voda ih oblikuje u oblutke iz prvotno nezgrapnih gromada, kidajući ih u svom nemirnom toku iz okolnih strmih brda. U to jezerce se s vodopada tik iznad, pršteći i snažno pjeneći, skuplja kristalno bistra voda čineći čudnovat skup i rezervoar ispod kojeg – samo desetak metara dalje - leži još jedno slično jezerce ali znatno manje zanimljivo kao ovo prvo. Kažu da vodu Crime ne valja piti jer je ''teška'' zbog dodataka poput sumpora u sebi! Nisam probao ali sam se dosta puta osvježio i umio u istoj.

Na Crimi je u komunističkoj Jugoslaviji rađeno najviše zahvata kako bi se omogućila izgradnja hidrocentrale Rama. Mukotrpno probijanje puta uz usjek što ga je kroz stotine godina dubio vodotok radili su njemačko-hrvatski zarobljenici iz Drugog svjetskog rata. Kao i mostiće te regulacijske suhozide. Tada je zapravo i omogućen pristup većini točaka uz navedenu rijeku. Lug je nešto kasnije, točnije šezdesetih godina postao vrlo živo mjesto. Poput malog gradića sa stotinama radnika, tehničara i njihovih obitelji. Tu u ravnoj i pitomoj udolini što se protezala uz obale dvaju rijeka nalazili su se objekti prilagođeni za višegodišnji rad i življenje, s javnom rasvjetom, obradivim površinama, vrtovima i svemu sličnom. Dakle, izgradnja Rame koliko god je potopom pogodila i opustošila krajeve Gornje Rame toliko je pojedinim dijelovima pogodovala u ekonomsko-privrednom obliku. - Čudno.

Druga su danas vremena. Kažu kako Crime nema ili je uskoro više neće biti u starom obliku kakav je bio stoljećima. - Sve će to nestat! Izgradnjom male hidrocentrale upravo u mjestu Lug taj će se prirodni tijek potpuno uništiti ili skresati kako bi poslužio potrebama privatnog hidro-energetskog pogona smještenom nekoliko stotina metara iznad ušća Crime u Ramu. U Ramskom kraju posljednjih godina počinje zaživljavati novi trend i vidan interes za gradnje mini hidrocentrala. Za sad, ima ih par. Koliko znam, jedna kod mjesta Gračanica, ova na Lugu i još nekoliko planiranih (jedna kod Duga čija gradnja je obustavljena zbog prosvjeda mještana - ako se ne varam). Općina Prozor-Rama u nadi za povratak života u poluprazna sela podupire gradnju tih objekata očito ne vodeći računa o njihovom učinku na prirodu, okoliš ali i same ljude koji su uglavnom bez stava ili pak zbunjeni misleći kako je bolja bio kakva gradnja negoli nikakva! Znatan broj je i onih koji misle kako od takvih građevina postoji neka korist za lokalnu zajednicu ali se uglavnom varaju. Sela uglavnom nemaju nikakve dobiti od izgradnje takvih građevina. Privatni vlasnici istih igraju na ulog koji će se dugoročno isplatiti samo njima. Taj ulog i kasnija povratna zarada samo njima je značajna, dok zajednici predstavlja slabo ili nimalo isplativo ulaganje pojedinaca te manjih interesnih skupina. Da ne govorimo o načinu pristupanja građevinskim zahvatima – najčešće se pri procesu građenja ima malo ili nimalo obzira prema vlasnicima zemlje ili tamošnjim žiteljima. Skoro pa potpuna samovolja blagoslovljena dozvolom vlasti te pokretana samom žeđu za profitom. Takvi energetski pogoni dolaze po visoku cijenu jer iziskuju prateće objekte, krčenje putova i postavljanja dovodnih instalacija kako bi se u konačnici proizvelo nekih par MW el. energije. Također, svi ti objekti mini elektrana doslovna su ''sića'' u usporedbi, s primjerice, jednom velikom hidrocentralom kao što je HE Jablanica, Rama, Mostar, Grabovica, Salakovac itd. U današnjem vremenu velike potražnje za električnom energijom hidrocentrale svakako predstavljaju najpoželjniji i najčišći oblik objekata za proizvodnju no istovremeno se postavlja pitanje – po koju cijenu dolaze? Na Neretvi smo svjedoci što su i u kolikoj mjeri okolišu i krajobrazu učinile brojne i velike hidroelektrane sa svojim nakupnim (akumulacijskim) jezerima. Zasigurno, prirodni tok kao tok se ''ne buni'' na nama ljudima vidljiv i opažajan način no onako pregrađen i krajnje usporen čini nelijepu te ponekad gadnu sliku s porukom što ljudska volja i težnja za ubiranjem oku nevidljivih ali primamljivih energetskih bogatstava iz prirode može učiniti. Neretva je davno obilježena te iskorištena sustavom betonskih ustava i kanala, baš kao i Rama krajem 60-tih godina prošlog stoljeća kada je umjetno jezero tolike obitelji primoralo da napuste svoja stoljetna ognjišta. Jezero je u Rami danas kao neka neupitna konstanta, a istovremeno je poput velike prividne pojave, opsjene koja bode u oči. Što se tiče rijeke i tokova, sada su za iskorištavanje preostale i brojne male pritoke. Čovjek se tako zapita - ima li tu kraja i ikakvog obzira prema prirodi?

U međuvremenu, Rama je poslije posljednjeg rata pono vno postala iseljenički kraj. Osim što je u samo dvije godine hrvatsko-muslimanski sukob učinio svoje te posijao sjeme beskrajnog međunacionalnog nepovjerenja i dodatne ljudske zatvorenosti, gotovo u potpunosti se danas vani odlazi u potrazi za poslom. Ramaca u Hrvatskoj tako ima od Dubrovnika, Splita, Zagreba, Požege pa sve do istočne Slavonije. Potom su u Austriji, Njemačkoj i tko zna gdje sve ne! Klasična je to priča o odlasku trbuhom za kruhom ili pak samo nešto rje đe z bog političkih razloga s obzirom da je Rama u Jugoslaviji smatrana područjem kojeg zbog potencijalnog ustaštva treba držati na oku i cijediti kroz šake. - Rekoh politika. - Zapravo, sve je politika u BiH i na B alkanu. Točnije, sprega uskih osobnih interesa i lokalne politike.

Dok se tako vozim vijugavim putem za Prozor gledam uzburkanu i živopisnu dolinu Rame smjerom između Konjica i Jablanice. U širokom pregledu leže tu i tamo skromno razbacana naselja i pokoji puteljak što se u blagim kosinama, prijevojima i oštrim krivinama vere od doline i magistralne ceste gubeći se potom u brdima, šumarcima te idući prema mjestima kojima i dan danas ne znam, odnosno ne pamtim im ime. Čitavom ovom slikom dominira moćna „Klečka stijena“ (u Rami se odvajkada govorila ikavica pa se kaže i „Klečka stina“) koja izgleda poput drevnog i ponosnog sivo-plavičastog hrama, mitološkog kamenitog portala u druge prostore ili zemljopisnog filmskog western-elementa dovoljnog samom sebi. Doista, zahvalan motiv za slikanje. Doima se poput nekog ogromnog privezišta brodova – kao što su stari pripovijedali kako su se na njoj nekad mogle naći alke za privezivanje lađa, potom neki kraljev stolac i slično… – ili možda uzletišta za velike letjelice. - Tko će to znati.

Kako sam se kretao dalje, boreći se s usponom i nebrojenim krivinama, trenutke razmišljanja mi prekinu mi dim i smrad što se odjednom uvukao kroz automobilsku ventilaciju. Zaboravivši se pripremiti za taj iznenadni napad na osjetila njuha sada sam u lošem čuđenju - izazvanim ljudskim nemarom i godinama neplanskog odlaganja otpada - gledao velike hrpe smeća što su se nagomilale tik pored glavnog puta. Samo djelomično goreći, smeće je proizvodilo veliku količinu dima i neugodnog mirisa. Pored hrpa stajali su neki jadno obučeni tamnoputi ljudi kopajući po gomilama svega i svačega tražeći iskoristive sirovine poput metala ili drveta. Ružna scena, tim više što je nedaleko od prilazišta za odlagalište smeća stajala poveća tabla s putokazom za franjevački samostan Šćit! Ramski kraj s općinskim vlastima želi se u dugoročnom planu oslanjati na turizam ali s ovakvim prizorima i pojavama to nedvojbeno postaje tragikomično i krajnje upitno. O zagađenju i učincima na prirodu i vodotokove, ne treba ni govoriti! Nataloženi otrovi se iz te divlje deponije slijevaju kanjonom prema Rami. I to je tako već više od dva desetljeća!

U Prozoru sam s prijateljem blizu skladne i novoobnovljene crkve prošli tjedan popio kavu. Bila je nedjelja i grad se doimao uspavano. Ipak, poslije mise središtem se odjednom raspršio velik broj ljudi. Brojni kafići i gostione oživješe, omladina obasjana suncem smijala se i gurkala, polovna auta kružila su gore-dolje i nama se učini kako je taj Prozor s ruševnom srednjovjekovnom kulom kao i cijeli Ramski kraj vrlo lijepo mjesto za život. Možda i jest rekoh - samo nedostaje ono „nešto“! A to „nešto“ je duža priča koja najčešće ima korijene u prošlosti, bitiše ili polovično živi u sadašnjosti, a na budućnost gleda sa sumnjom i blagim nespokojem.

Titraji hercegbosanskog duha – Mostar

Piše: Matej Škarica, časopis Osvit

Što me potaklo na pisanje ovog teksta ne znam ni sam? I pišem brzo, pa se u trenu blago prenem kao da me nadzire profesor ili profesorica iz (Stare) gimnazije opominjući kako ne valja rečenicu počinjati s - pa... - ovim ili onim - kako moram ispravit ovo i ono! Potakla me dijelom sjećanja - a od tog kažu, nije zdravo živjeti - dijelom vijesti i takozvani moćni mediji, jedan Andrićev roman i jedan film o pjesniku Aleksi Šantiću, čovjeku u čijoj sam ulici stanovao i koja je kasnije postala jedno od najžešćih bojišta i ljudskih streljana u zemlji i Europi. Obojicu navedenih s vremenom nekako počinjem da cijenim. Cijenim i Nikolu Teslu još i više pa zamišljam kakva bi čast bila da se čovjek mogao upoznati s Andrićem i Teslom, dvojicom tako dalekih, a opet kao braće sličnih ljudi. Rekao bih im toliko toga, a opet, s osjećajem da ništa s tim govorenjem ne bi mogao u svijetu promijeniti niti pomjeriti koliko je okrnjeno i svjetlucavo zrnce pijeska. Oni koji čitaju ove retke pitat će se kakve veze ima Andrić s naslovom te posebice Nikola Tesla s Mostarom? - Ne znam, vjerojatno nikakve, a opet imaju zasigurno nekakve. - Sve ima neke veze s nečim.

U ovo zimsko vrijeme postane čovjek nekako osjetljiv i krhak kao staklo dok u borbi s prirodnim silnicama i hladnoćom nastoji izgurati ono što su svi ljudi od pamtivijeka takoreći izguravali s šutnjom i odricanjem koje se podrazumijevalo. Reklo bi se - lako je danas uza sve pogodnosti dostignuća tehnike, no ipak…proći kroz zimu i nepogodno vrijeme, dočekati neko bolje, svjetlije, sunčanije i toplije doba uvijek je bio i bit će izazov za čovjeka. Ne da se zimi ni radit, nema svjetla, kratak je dan do bola pa kreativnost i izražajnost zamru ili su na prepolovljenim, gotovo jadnim snagama koje se cijede i prelijevaju sporo kao nekakva gusta tekuća masa na hladnom zraku. Tu su i razne prehlade, upale, glavobolje, zubobolje i šta sve ne udari po čovjeku. Stoga, čeka se proljeće koje kao doba cvata i rađanja sve nekako preporodi i obnovi. Čeka ga staro i mlado. Znatnim dijelom zbog alergije na pelud, meni proljeće nikad nije bilo tako posebno i svečano kao u književnim djelima no ipak, nisam htio da kvarim opću svečanost te sam se pridruživao dočeku sunca i cvata ili pak samo šutio dok oni cvjetovi što praše ne prođu u svom početnom zamahu.

U Mostar je proljeće uvijek dolazilo ranije nego u drugim mjestima koja su se još znala mučiti sa snijegom, blatom i ostacima zime, dok je ovaj hercegovački kameni cvijet - odnosno splet od mostova, tornjeva, zvonika i munara i zgrada uz korito Neretve već bio uvelike darivan i obasipan blagošću prirode. I čudili su se ljudi blagosti i plemenitosti klime iznova. No Hercegovina i Mostar u njoj krili su mnoga iznenađenja i žestine. Iako uglavnom blage zime (osim po gorskim i planinskim dijelovima), znale su po poljima i nasadima udariti poplave te nanijeti štetu i selu i gradu. Potom je ljeti harala žega i vrućina od koje su gušteri i zmije u kamene rupe bježali. Poznate su mostarske žege bez daška vjetra i bez vlage u zraku. Teško se na njih naviknuti a opet, dosta je onih koji ih vole te samo na njih reda radi ''žugaju'' i prigovaraju tipa – eh jes' dosadilo ovo ljeto, umori brate! - I doista, zna umorit i izmorit pa se pomisao na hladnoću i zimu u trenu učini kao blagoslov. Ali opet, kad ljeto, topline i lijepo vrijeme odu, eto varke i privida.

Mostar je doista grad svjetla – dobro je to Andrić rekao u svojoj pomalo zastrašujućoj jednostavnosti i dubini promatranja. Ponekad me naljuti ta njegova promatračka izvrsnost i sposobnost da sve opiše u savršenom zahvatu i redu. Dosta se Andrić bavio svjetlom, godišnjim dobima i ljudskom sudbinom zahvaćenom u kovitlacu zemaljskih i prirodnih mijena. Dotakao se svega, a gradove kao sjecišta ljudi, običaja, pojava, kao mjerilo svijeta opisivao je s posebnom strašću – i dobro je i govorio. No on je samo otkrio i na poseban način podcrtao vjerojatno ono što su mostarci (tko su danas ti? – pitaju se mnogi) vazda osjećali, znali a možda i ljubomorno krili od drugih. …i ''bavio se'' pisac Bosnom i njenim gradovima koji su ipak tolika suprotnost Hercegovini i Humskoj zemlji da to malo tko pametan može poistovjećivati.

Jer Bosna je zemlja često mračna, teška ali i privlačna u svojoj neobjašnjivoj zatvorenoj mističnosti. O Bosnu se vrijeme očeše, u njoj se uspori i slabo je mijenja. Kad primjerice putujem automobilom, volim stati u kraljevskom gradu Jajcu i popiti kavu, tamo pored one industrije. Ne znam zašto ali uza sve tegobe ovog našeg doba, tu se u zadnje vrijeme osjećam nekako ugodno, nekako hercegbosanski. Ne zadržavajući se dugo, nastavim potom dalje, pamteći sljedećim: Bugojno, Uskoplje ili Gornji Vakuf pa potom i prijevoj Makljen. Zadnji put, granulo je sunce čim sam se uspeo na taj Makljen. Kao da je netko razmaknuo teške oblake. I ispred tebe, eto ti doline Rame! Bljeska voda ramskog jezera ko veliko staklo. To jezero nikad nisam ni volio pa bi me najvjerojatnije veselilo da se nekad sve vrati prirodnom toku nekad ponosne rijeke. No kakve su danas potrebe za energijom, naprosto sumnjam da će se to (ikad) dogodit!

Stadoh na svjetlu i njegovim pojavnostima… i evo nas onda već na Neretvi.
Kad primjerice kao putnik prolaznik dolinom zelene divljakuše Neretve – danas ispregrađenom i ukroćenom brojnim branama i hidrocentralama, HE ''ova'' ili HE ''ona'' - sa sjevera pogledate ono nebo iznad mostarske doline u mjesecu svibnju, osjetite na trenutak da ste netko poseban ili blagoslovljen takvom začudnom, a opet tako jednostavnom i svakodnevnom milošću s nebesa. Pa onda pogledate brda uokolo grada koji se skupio oko iste te rijeke i s vremenom raširio po njima, brda isprane sivo-plavičaste boje, sa škrtim zelenim pokrovom i grubim, oštrim kamenom koji je kao tanki oklop nekog velikog poluživog bića što se od pamtivijeka proteže od sjevera - Jablanice i Konjica, pa sve dolje do Čapljine, Metkovića i mora. A kao središte, tu je grad Mostar.

I malo tko od stranaca može da pojmi šta je sve bilo u tom gradu i kroz šta je sve taj grad prošao! Neki u neobzirnosti znali su i dobacit – ma koga to briga!? I doista bili su dobrim dijelom u pravu, ti stranci ili ljudi sa strane. - Koga briga što je danas Mostar pao na najniže grane? Čak mi se čini da je bio življi u ratu i poraću kada smo spašavali živu glavu i sve više učili raspoznavati razne vrste užarenih zrna i komada šištavih metala što su parali zrakom odaslani s namjerom da nekoga ubiju ili nečiji dom rasture. Tada, koga sam znao kao dijete, otišao je iz Mostara na ovaj ili onaj način, bježalo se preko brda…, na zapad. Vladao je toliki strah da je to teško ili gotovo neopisivo. Kasnije, oni koji bi se i vratili nakon svega, gledani su nekako s visine, kao manje vrijedni i zaslužni - Ma on je otišao, zbrisao, pobjegao - Ne znaš ti šta je ovdje bilo! - pa do onog - Kako te bolan nije stid, gdje si bio kad je gorilo?! - i slične. Sjećam se kako je komšija Fejsal (drag i dobar čovjek) - mir mu duši – govorio u podrumu dok nam se treslo iznad glava i prekidalo sa strujom i vodom – moj Matej, šta imaš situ pričati kako je bit gladan! - I bio je u pravu. Kad bih god poslije nekome tumačio (zapravo ljudski i iskreno pokušao objasniti) o tegobama iz tog nesretnog vremena, taj bi me gledao kao da ga držim za okovratnik i lagano gušim.

A gdje je Mostar danas, posljednjih godina? Dok hodam gradom jedva da koga i poznam. Pjesnici se razdijelili svatko na svoje strane i putove, mnogi se zabavili sobom i preživljavanjem. Kao da je nestalo i slikara, lijepih i snažnih slika, naročitih tema, nema iskrenosti i dubine, nema zanosa i ponosa, raspalo se društvo (ekipa), izgubio smjer i planovi za budućnost… samo stiješnjenost, bitisanje i jednolična ''izgaranja u mjestu'', iščekivanje s pokojim trzajem i usiljenom šalom, nesmiljeni grč i glad duha što je došla iz tko zna kojih predjela i daljina te se potmulo skrasila po dolinama i obroncima. Za mlade nema posla koliko god oni bili dobri, uzorni, voljni i nadahnuti. Gdje su pjesnici? Otišao je Dragan Šimović s kojim sam toliko puta vodio rasprave o smislu ovoga ili onoga, nema Vlade Puljića čijim sam se naslikanim šipcima čudio i za koje sam mislio da mogu na trenutak i poprskat s platna, otišli su i drugi koje ne znate i koji nisu imali zvučna imena, a ipak su značili mnogo i borili se s nama.

Mostar je nažalost samo grubo prepolovljena slika onoga što je nekad bio. Razloge za to bilo bi gotovo pa suvišno tražiti, a oni mudriji će ih odmah i prepoznati. Ipak, nadanja žive, a ako se ikad ostvare srest ćemo se opet na obalama rijeke, piti kavu negdje sa strane, pričat priče, kovat planove o putovanjima bez ostvaraja satima od jutra do ručka, gledat cure koje hitaju na škole i dobacit ponešto kratko a spretno, pisat pjesme, šaliti se iznova i u toj šali odmjeravat vlastite snage, biti svoji pod blještavim suncem i plavičastim nebom ispranim od oblaka. U dolini pored rijeke, na trgu, terasi, prolazu ili nekom vrtu…

Ipak, grad opstaje i teško ga je umorit… Grad ide dalje. S nama ili bez nas... I to je ok!

Samo par pjesama

FLUX-TOK ili TOK-FLUX

Vrijeme mačeva, vrijeme starih vatri.

Vrijeme boja, vrijeme teških salvi.

Vrijeme krvi, vrijeme vode bistre.

Vrijeme suše, vrijeme zemlje plodne.

Vrijeme ljubavi, vrijeme mrzitelja.

Vrijeme vjere, nade, otpuštenja grijeha.

Vrijeme teče – korice su kruha;

cikom jutra svježe, meke bile

sad su tako ostarjele.

Za sve vrijeme doći će

za sve vrijeme proći će.

Pokaj se

il' udaraj dalje!

Iz zbirke Treće stanje Duha

2003.-2005.

Ponekad, najveće je čudo spoznaja da jesmo. Neki ljudi žive život punim plućima dok drugi titraju u trenutku nadajući se uplivu više sile ili čudu s visina u svojim životima. Nema čuda - čudo smo mi sami! S neke druge strane, žalosno je koliko nam kazaljke na satu i mehaničko promatranje prirode upravljaju životnim tokom i tijekom.

Uz Neretvu, nepoznatu rijeku

Prije svega – Bogu hvala i obitelji što su stupovi i preduvjet svega zdravog u društvu!

U Mostaru,
svjetlost mi ranjavala oči,
vjetar mi petljao kosu,
u oči prašinu sjeverac mi tjero,
gonile me…neke slutnje teške.

U Mostaru,
sunce žarilo je…brda siva ogoljena.
Na ulici, samo ja i sjene,
ovdje u Mostaru…
ili, tko god pita; tamo dolje u Mostaru.

Koža mlada, svijetla, bijela u prolazima klizila su,
nepoznata djevojačka tijela.

U gradu odsjaja i zaboravljenih snova,
kamena, nepredvidivosti rijeke,
prijatelje neke čekao sam često,
sve dok dodijalo nije.

Ostalo je nebo, vjetrom pometeno…
slike mnoge nedovršene svjesno,
misli skamenjene
Skulpture blago okrnjene.

U tom gradu, uvijek na pola puta negdje …
Od boja uljnih prljave su ruke,
kao da pogled više ne valja
U Mostaru hvalio sam vodu, nevaljali postadoše ljudi.
Ostadoh jak,
ostadoh živ,
i svoj,
samo sada - pod nebom drugog grada.


Na ekranu zaustavljen titraj, pjesme tuđe u polumraku sobe
Samoća spoznana, dovedena do vještine.
Izlazim van!

Matej Škarica

Krajolici i tematika zavičaja u slikarstvu

Zavičaj kao svojevrsni neiscrpni izvor nadahnuća u umjetnosti. Na slikama su prisutni motivi pojedinih Ramskih i Hercegovačkih krajeva. Iako jedva zamjetno u slikama - prisutno je stalno odmjeravanje odnosa Prirode i ljudske pojavnosti, zaustavljanje vremena za dimenzije vječnosti, psihološka dubina uz nenametljivo pripovijedanje..., dašak nostalgičnosti te suspregnute čeznutljivosti prema onome što je bilo i što se ne ponavlja...

Prikazane slike rađene su u tehnici ulja na platnu. Meni najzahvalnija i najduhovnija tehnika...

Humska zemlja 1450.-2005., 2008.

Stari Kusturušin mlin na Rami, 2008.

Čarobna rječica Crima, 2007.